Za početak, evo nekoliko pitanja za samoprocjenu i promišljanje:

• Jede li vaše dijete samo ili ga vi hranite?
• Bira li vaše dijete odjeću koju će obući za vrtić ili to vi činite za njega?
• Oblači li se vaše dijete samostalno ili ga vi oblačite?
• Posprema li vaše dijete igračke nakon igre ili to vi činite za njega?
• Tko briše sok koji je dijete prolilo, dijete ili vi?

 
Ako ste na većinu navedenih pitanja odgovorili roditelj, moguće je da ne činite dovoljno kako biste potaknuli samostalnost svojeg djeteta.
Više je razloga zašto roditelji mnogo toga čine za dijete ili umjesto djeteta. Neki roditelji to čine iz ljubavi i misle da time što dijete obuvaju, oblače i hrane, iskazuju ljubav i toplinu. Neki roditelji ne žele da se dijete muči. Nekim roditeljima je važno da su dijete i kuća čisti, a to jednostavnije postižu ako dijete nahrane, očiste ga i sve za njim pospreme. Neki roditelji smatraju da je dijete premalo, nemaju povjerenja u njegove sposobnosti i misle da dijete ne može samo jesti, obuti papuče ili držati čašu. Neki roditelji su pretjerano zabrinuti za sigurnost djeteta i misle da bi mu se nešto moglo dogoditi ako mu dozvole da bude samostalno. Neki roditelji jednostavno nemaju vremena da bi djetetu omogućili da bude samostalno. Ako obučete djetetu tenisice, bit ćete gotovi za 15 sekundi. No, ako dvogodišnjaka pustite da sam obuva tenisice, to može trajati i 15 minuta.
Svi su ovi razlozi ponekad opravdani.
 

Zašto je uopće važno poticati samostalnost kod male djece?
Pa imaju cijeli život da nauče neke stvari kao što je npr. obuvanje i izuvanje obuće.
Zašto bi to morali znati već s dvije godine?
Zato što imaju potrebu za tim.
 
Djeca i odrasle osobe imaju tri temeljne psihološke potrebe. To što ih nazivamo temeljnima znači da ih imaju sve osobe bez obzira na kulturu, porijeklo ili osobine ličnosti te su u određenoj mjeri stalno prisutne. To su potreba za povezanošću (ljubavlju i pripadanjem), potreba za uspjehom (osjećajem učinkovitosti i zadovoljstva) i samostalnošću (uvažavanjem i slobodom izbora). Roditelji su dužni djelovati u najboljem interesu djeteta, a to znači da su dužni stvarati uvjete u kojima djeca mogu lakše zadovoljiti svoje temeljne psihološke potrebe.
 
Kako djeca iskazuju svoju potrebu za samostalnošću?
 
Djeca svakodnevno iskazuju svoju potrebu za samostalnošću. Žele sudjelovati u oblačenju i obuvanju ili to žele učiniti potpuno samostalno. Odbijaju pomoć roditelja u nekim aktivnostima. Ako djeca koriste riječi, često kažu "Ja!" ili "Ja ću sam!". Imaju potrebu sami odlučiti koju će majicu obući u vrtić ili koju će igračku ponijeti u park. Ako roditelji ne prepoznaju ili ne uvaže djetetovu potrebu za samostalnošću, djeca se ljute, opiru ili imaju ispade bijesa. Djeci je važno imati osjećaj da ih roditelji vide, razumiju i uvaže. Čestim neuvažavanjem djetetu šaljemo poruku kako mislimo da nisu sposobni ili kako nam njihovo mišljenje nije važno.
 
Kojim će postupcima roditelj zadovoljiti djetetovu potrebu za samostalnošću?
 

 Roditelj treba aktivno podržati djetetovu inicijativu i pothvate, npr. kada dijete želi samo obuti tenisice, pohvaliti njegovu inicijativu te ga bodriti i hrabriti verbalnim uputama kako bi to uspio učiniti (Izvrsno ti ide!, Hajde još malo, Prihvati tenisicu s obje ruke., Sad zalijepi čičak...).

Također, roditelj može dati djetetu mogućnost izbora u skladu s djetetovom dobi i zrelosti. Primjerice, sasvim mala djeca mogu donositi neke jednostavne odluke, hoće li obući zelene ili plave hlače, hoće li u park ponijeti loptu ili kamion...

Roditelj, također, treba pružiti potporu djetetu da riješi svoje probleme (umjesto da ih on riješi umjesto njega). Na primjer, ako dijete ne uspijeva samo obuti tenisicu, umjesto da mu je na brzinu obuče, roditelj može dijete navoditi pitanjima (Kako ćeš lakše obuti tenisicu? Možda da je malo raširiš rukama? Provjeri jesi li izvukao jezik iz tenisice.). Slično se roditelj može postaviti u drugim problemskim situacijama, kada dijete ne zna nešto riješiti samo ili kada nailazi na problem u igri. Umjesto da rješava situaciju za dijete ili mu daje gotova rješenja, da bi podržao djetetovu samostalnost, roditelj može potaknuti dijete da samo dođe do rješenja ili zaključka.
 
Svakodnevnim podupiranjem djeteta gradimo djetetovu samostalnost, pomažemo mu da se osjeća uspješno, samostalno i slobodno. U tom procesu sigurno je da sve ne ide lako. U procesu izgradnje samostalnosti djeca griješe, obavljaju zadatke krivo ili nespretno, ali i to je važan dio učenja. Činjenje pogrešaka i doživljavanje neuspjeha bitna su životna iskustva koja pružaju djeci priliku naučiti kako svojim trudom i vježbom činiti nešto bolje. Sigurno je da će trogodišnjak, nakon što je prolio sok, "trapavo" obrisati tekućinu s poda, no nakon što to napravi desetak puta, bit će vješt u toj radnji. Učenje novih vještina temeljeno na pogreškama kod djeteta će razviti osjećaj uspješnosti što direktno utječe na njegovo samopoštovanje i samopouzdanje.
 
Potičući samostalnost u malim svakodnevnim aktivnostima od najranije dobi (npr. samostalno izuvanje cipela, spremanje cipela na mjesto, postavljanje stola, odnošenje posuđa nakon obroka na pranje...) stvaramo kod djece dobre navike koje mogu postati dio njihovog ponašanja i osobnosti u starijoj dobi.
 
Omogućavati samostalnost ne znači nikada ne pomagati vlastitoj djeci. Dapače, međusobno pomaganje važna je obiteljska vrijednost. No, važno je zapitati se: Što prečesto činimo umjesto svoje djece nauštrb njihovog zdravog razvoja, koliko povjerenja u njihove sposobnosti imamo i kako im to pokazujemo? Svaki puta kada djetetu dozvolimo da nešto pokuša ili učini samo, dajemo mu do znanja da vjerujemo u njega, a onda i ono samo počinje vjerovati u sebe.


Više o temi:

• Erica Reischer; Što sjajni roditelji čine
• https://www.rastimozajedno.hr/file/451/
• https://www.kinder-4.ch/sr/filmfinder/socken

Vedrana Domaćinović Pičuljan, prof. pedagogije