U parku ste i vaše se dijete već treći put zaredom spotaklo i palo. Plače već treći put. Suze su krokodilske, kao da je u najmanju ruku nešto slomilo, a vi ne vidite ni ogrebotinu. Kako reagirate u ovakvim situacijama? 

I dalje ste u parku, vaše dijete se već po ne znam koji put penje na tobogan. S vrha tobogana viče: Vidi me! Kako reagirate u ovoj situaciji?

I drugi roditelji male djece u parku prolaze kroz slične situacije, a njihove reakcije su različite. U prvoj situaciji roditelji znaju reagirati sa:

• Ne plači, nije ti ništa!
• Ma ne boli to tako jako!
• Smiri se, vidiš da nema krvi!
• Ma daj, pa veliki dečki ne plaču!
• Plačeš bezveze!

U drugoj situaciji moguće su sljedeće rekacije:

• Bravo!!!
• Pazi da ne padneš!
• Ma gdje si se to popela!?
• Vidim te (dok gleda u ekran mobitela)!

 
Zašto je djeci toliko važno da obratimo pažnju na njih i da ih vidimo? Zbog čega sva bol nestaje nakon jednog poljupca ili zagrljaja, a spuštanje niz tobogan se veselo nastavlja samo nakon jednog pogleda?
 
Djeca imaju potrebu i pravo da ih se vidi, čuje i poštuje kao osobu koja ima svoje mišljenje, ideje, planove, preferencije i ljudsko dostojanstvo. I mi odrasli imamo istu potrebu. Primjerice, ako ste imali teško jutro na poslu jer vas je kolega nepravedno optužio za pogrešku, što očekujete od vašeg partnera/partnerice kada mu to kod kuće ispričate? Koje će vam riječi ili postupci biti potrebni? Je li vam u tom trenutku važno da vas sasluša i kaže: Vidim da te to baš jako uzrujalo. Ili da vam kaže: Ma daj, nije to ništa, nemoj sad oko toga toliko dramiti! Sigurna sam da nam je svima u takvim trenutcima potrebno da nas nama bliska osoba vidi i čuje, prepozna našu emociju i uvaži je. Isto to trebaju i djeca.
 

Ako mi uvijek reagiramo samo pohvalom (Bravo! Super!), dijete može shvatiti  da ga vidimo i vrednujemo samo onda kada je nešto uspjelo napraviti, da primjećujemo samo njegov uspjeh i postignuće, a ne uloženi trud (iza kojeg ne mora uvijek uslijediti uspjeh) ili jednostavnu potrebu da samo vidimo što ono trenutno radi. Ako mu kažemo neka pazi da ne padne, dijete će dobiti poruku da nemamo povjerenja u njegove sposobnosti i da sumnjamo u njega. Dovoljno je reći Vidim te! ili samo podignuti pogled i sa zanimanjem podijeliti s djetetom taj njemu važan trenutak. Tako pokazujemo da smo prisutni i da nam je važno ono što dijete trenutno čini i kako se osjeća. Tako dijete doživljava da ga bezuvjetno volimo samo zato što postoji i da ga prihvaćamo baš takvo kakvo je.
 
Ako se prisjetite trenutka kada se vaše dijete rodilo i kada ste ga prvi puta primili u naručje, vjerojatno ćete se sjetiti kako ste osjetili ogromnu ljubav prema tom malom biću koje još ništa nije uspjelo niti postiglo, a vaš je osjećaj izazvalo samo njegovo postojanje i činjenica da ste mu roditelj. Takvu ljubav djeca trebaju i kasnije, i kao zahtjevni dvogodišnjaci, i kao spretni petogodišnjaci, i kao bunovni školarci.
 
Osjećaj da nas najvažniji ljudi u našem životu vide i priznaju zbog toga tko smo i da nas vole samo zato jer postojimo ključan je za razvoj samosvijesti, a samosvijest je temelj za izgradnju samopouzdanja.

I sasvim je sigurno da svaki roditelj beskrajno voli svoje dijete, no pitanje je kako pokazuje tu ljubav, onako kako on misli da bi trebao pokazivati ili onako kako djetetu treba?

A dijete treba da mu pokažemo da ga uvažavamo i da ga priznajemo kao osobu.
 
Roditelji to mogu činiti na sljedeći način:
 

• pokazati zanimanje za djetetove svakodnevne aktivnosti i iskustva (npr. Slažeš kockice!)
• primijetiti što voli, što ne voli; što ga veseli, a što ne (Npr. Ne voliš ovu zelenu juhu.)
• slušati dijete, a djeca nam mogu "govoriti" na više načina (gestom, riječima, postupcima, iskazivanjem osjećaja...)
• prepoznati i potvrditi djetetov osobni doživljaj i osjećaje (Npr. Vidim plačeš. Tužan si.)
• razumjeti djetetovo gledište (Npr. Brine te hoće li tata stići s tobom na predstavu.)
• poštivati djetetove granice (Npr. Mičeš tanjur, nisi više gladan.)
• omogućiti djetetu odlučivanje primjereno njegovoj dobi i zrelosti (Npr. Želiš li danas obući plavu ili zelenu majicu u vrtić? Ili Želiš li danas u park ili u vožnju biciklom?)
• voditi računa o djetetovu mišljenju i potrebama prilikom donošenja odluka koje se tiču djeteta i obitelji (Npr. ako planirate obiteljsko putovanje, možete u raspored putovanja uključiti nešto što dijete predloži ili želi vidjeti, primjerice zoološki vrt)

Važno je napomenuti kako uvažavanje djeteta kao osobe ne znači uvažavanje i ostvarivanje svih njegovih želja, već uzimanje za ozbiljno toga što dijete želi (npr. Vidim da se još želiš ljuljati, no vrijeme je da pođemo kući na ručak. Ili Vidim da ti se danas ne ide u vrtić, no mama i tata moraju ići raditi i nema te tko čuvati. Za vikend možemo dulje spavati i provesti više vremena zajedno.).
 
Ovim svojim postupcima, odnosno 'viđenjem' djetetovog iskustva te uvažavanjem djeteta kao osobe, mi omogućavamo (ili ne) da dijete razvije zdravu samosvijest, da ima osjećaj Ja sam u redu i vrijedim već samim time što postojim. A to je temelj na kojem će dijete moći razviti samopouzdanje koje će mu olakšati da se uspješno nosi sa izazovima u životu.
 
Također, obitelj bi trebala biti mjesto gdje svaki član obitelji, bez obzira na dob i spol, može bez osude izreći svoje osobne potrebe, želje, htijenja, mišljenja koja će drugi članovi obitelji uzeti za ozbiljno.

To je temelj ravnopravnog dostojanstva o kojem možete više pročitati na:
https://us14.campaign-archive.com/?u=3764889146ba38cadcc694d31&id=9a8e4c8870

Vedrana Domaćinović Pičuljan, prof. pedagogije