Za razliku od tradicionalnog odgoja i obrazovanja koji je bio usmjeren na odgajatelja/učitelja i proces poučavanja, suvremeni odgoj i obrazovanje usmjereni su na dijete i proces učenja. U suvremenim ustanovama ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja govori se o pristupu usmjenom na dijete. Ideja ovog pristupa jest da je u centru promišljanja odgojno-obrazovnih djelatnika DIJETE. To znači da se poštuje prirodna znatiželja djece, njihovi interesi i potrebe. To se postiže putem stvaranja okruženja koje omogućuje slobodu izbora koja tada potiče dijete da preuzme odgovornost za vlastiti izbor i ponašanje.
U odgojno – obrazovnoj skupini pristup usmjeren na dijete ogleda se u:
· Komunikaciji
Odgajatelj uvijek koristi djetetovo ime, obraća mu se osobno što češće, spušta se na razinu dječjih očiju, sluša što mu dijete govori i reagira na ono što kaže. Ukoliko odgajatelj kaže djetetu da će nešto kasnije učiniti, čini to. Često daje djetetu priliku da drugima pokaže svoj rad i da s drugima podijeli svoje interese. Koristi dječje ideje i prijedloge i pohvaljuje ih.
· Okruženju
Odgajatelj oblikuje prostor po mjeri djeteta, koji je otvoren i ima mogućnost preoblikovanja. Taj je prostor podijeljen na centre aktivnosti (npr. likovni centar, građevni centar, matematički centar). Interesni centri, tematski određeni, važni su za podržavanje i poticanje dječje autonomije, odlučivanja, inicijativnosti, originalnosti, interakcije s vršnjacima i odraslima u socijalnim razmjenama. Odgajatelji okruženje pretvaraju u "laboratorij". U njemu će dijete istraživati i doživljavati različita iskustva. Zajedno s djecom odgajatelj strukturira prostor koji potiče dječju kreativnost, želju za istraživanjem, otkrivanjem novoga i za rješavanjem problema.
Odgajatelj zajedno s djecom priprema materijale, strukturira prostor i uključuje se u aktivnosti, kad je potrebno. Neophodno je uključivanje odgajatelja kad se dijete ne želi igrati, kad treba podršku u igri, kad odgajatelj treba naglasiti, povećati mogućnost za učenjem i kad djeca pozivaju odgajatelja u igru. Odgajatelj promatra, sluša, "snima" djecu i procjenjuje promatrano, koristeći to za dalje planiranje, individualizirani pristup i strukturiranje okružja. Potiče djecu da slijede vlastite interese i razvijaju osjećaj osobne važnosti i samoinicijative.
Odgajatelj usmjeren na dijete čini sljedeće:
- omogućava djetetu da samo bira aktivnost (priprema različite poticaje, neoblikovane materijale, ali prepušta djetetu čime će se baviti i što će koristiti);
- omogućava djetetu da samo odredi koliko će trajati aktivnost;
- priprema poticaje i materijale kojima se potiču različiti stupnjevi sposobnosti;
- osigurava da okružje u kojem dijete boravi bude sigurno;
- osigurava prostor u kojem je prekidanje i ometanje svedeno na najmanju mjeru;
- omogućava djetetu da upotrebljava predmete i isprobava ih na nov, neuobičajen način.
· Fleksibilnoj organizaciji vremena
Pristup usmjeren na dijete predviđa fleksibilnu organizaciju vremena. "Ritam dana" koji je usklađen s individualnim potrebama djeteta, osigurava vrijeme za aktivnost po izboru djeteta, vrijeme za neometanu dječju igru, odgojiteljima pruža vrijeme za promatranje i uključivanje te cjelokupni dnevni raspored odražava prirodnu ravnotežu.
· Ulozi odgajatelja u učenju djeteta
Odgajatelj sebe ne doživljava kao poučavatelja i sveznalicu čija je uloga uliti znanje u dječju glavu. Odgajatelj usmjeren na dijete polazi od postojećeg znanja i iskustva djece i potičući ih da postavljaju pitanja, sudjeluju u raspravi i obrazlažu odgovore i zaključke, vodi djecu k novim znanjima. Odgajatelj vješto uočava 'obrazovne trenutke' u kojima koristi i nadograđuje pokazani dječji interes, a osiguravajući im brojne izvore informacija poboljšavaju novo učenje. Odgajatelju usmjerenom na dijete puno je važniji proces učenja (postavljanje pitanja, samostalno donošenje zaključaka, međusobna razmjena ideja među djecom...) od samog pronalaska točnog odgovora.
Iz profesionalne mape jedne naše odgajateljice
(primjer razgovora usmjerenog na dijete: odgajateljica sluša djecu, uvažava njihovo mišljenje, ne ispravlja ih već im dozvoljava da smostalno dolaze do zaključaka, uvažava njihov interes i sukladno tome interesu zajedno s djecom traži načine kako doći do novih spoznaja)
U vrtićkom dvorištu djeca trče.
1. dječak: Teta, teta! Vidi, bogomoljka! Ubio sam je! (ponosno)
odgajateljica: Ubio? Zšto si je ubio?
1. dječak: Zato jer ona grize.
odgajateljica: Grize, nisam to znala. Jesi siguran, koga je ugrizla?
1. dječak: Nikoga, ali ja znam da ona grize.
2. dječak: Je, ona grize, rekao mi je tata.
odgajateljica: Da li je njega ugrizla?
2. dječak: Ne (koleba se). Možda ne grize.
odgajateljica: Ja to ne znam. Gdje bismo to mogli provjeriti?
2. dječak: U knjizi ili na internetu.
Sljedeći smo dan pručavali članak iz novina. Djeca su došla na ideju da odemo u knjižnicu u potrazi za knjigama o bogomoljci. Posjetili smo Gradsku knjižnicu u potrazi za novim spoznajama te posudili dvije knjige. Na povratku u vrtić ugledali smo kukca sličnog bogomoljci. Jedan nam je prolaznik objasnio da to nije bogomoljka, već paličnjak.
Vraćajući se natrag razgovarali smo o bogomoljkama:
3. dječak: Moja baka je rekla da svaki puta kada vidiš bogomoljku jedan čovjek umre.
odgajateljica: Stvarno, to nisam znala? Da li je to zaista tako?
3. dječak: Da.
U vrtiću smo promatrali bogomoljku povećalom, proučavali posuđene knjige. Djevojčica E. me zamolila da joj pomognem oko zapisivanja podataka o bogomoljki.
odgajateljica: Koliko je dugačka bogomoljka?
djevojčica: Ovoliko. (pokazuje prstima)
odgajateljica: Koliko je to?
djevojčica: Malo.
Pripremila: Vedrana Domaćinović, pedagog
