Polazak u školu važan je događaj u životu svakog djeteta, ali i njegove obitelji. On je dio djetetova odrastanja i sazrijevanja te sa sobom nosi mnoge izazove. Uz istovremene osjećaje ponosa, radosti i uzbuđenja, često se javlja i strah od ovog novog životnog razdoblja s kojim se suočavaju i djeca i roditelji. Iako je zabrinutost roditelja za uspješnost prilagodbe djeteta školskom životu i obvezama razumljiva, jako je važno paziti da se ona ne prenosi na dijete i potruditi se da škola za dijete postane mjesto na kojem će ono sa zanimanjem upoznavati sebe i svoje okruženje. 

Kako bi prilagodba djeteta na novo okruženje i način funkcioniranja bila što uspješnija potrebno je pravodobno se pripremiti za nadolazeće promjene. Prvenstveno je važno osvijestiti činjenicu da priprema za školu ne započinje samo u zadnjoj godini boravka u vrtiću ili ''maloj školi'', već mnogo ranije. Za uspješno savladavanje zadataka školskog programa potrebno je doseći određenu tjelesnu, kognitivnu i socijalno-emocionalnu zrelost koja se razvija i stječe kroz duži niz godina i u čijem razvoju roditelji imaju veliku ulogu. Osim ponekad ''forsiranog'' učenja djeteta vještinama pisanja i čitanja, koje se najčešće jako brzo savladavaju polaskom u školu, a koje često može biti kontraproduktivno za dijete na način da dovodi do zasićenja i gubljenja interesa za isto, potrebno je raditi na razvijanju socijalno-emocionalnih vještina. Kod djece predškolske dobi navedene vještine se najčešće razvijaju kroz igru koja, osim što je potrebna svakom djetetu, služi kao sredstvo učenja. Igra potpuno zaokupljuje djetetovu pozornost, pobuđuje njegovu maštu i kreativnost i stvara osjećaj neopterećenosti u radu, čime prednjači nad drugim načinima učenja u ovoj dobi. Dijete u trenutku zaigranosti stječe određene spoznaje koje mu inače mogu predstavljati veliki psihički napor te se kroz igru navikava na pravila društvena ponašanja (uči se kontroli ponašanja i osjećaja kao i prihvaćanju neuspjeha) i razvija svoje motoričke i intelektualne sposobnosti. Osim što se kroz igru razvija hotimična pažnja, dijete se uči komunikaciji, suradnji, uvažavanju tuđih želja, ustrajanju u aktivnosti te obogaćuje svoje govorne sposobnosti. Djetetu je također potrebno čitati priče, pjesmice i zagonetke te igrati s njim igre asocijacija, a nikako se ne smije zanemariti i važnost razgovora s djetetom, poticanje njegove znatiželje te stvaranje organiziranog i poticajnog okruženja. Pomoću svih navedenih aktivnosti potiče se i razvoj mišljenja. Učenje na temelju vlastitog iskustva i samostalno prevladavanje prepreka pridonose stvaranju pozitivne slike o sebi, a povjerenje koje roditelj djetetu ukazuje poticanjem samostalnosti pobuđuje osjećaj voljenosti i prihvaćenosti kod djeteta, bez obzira je li ono postiglo uspjeh. S druge strane, pretjerano zaštitnički stav prema djetetu može pobuditi kod djeteta osjećaj manje vrijednosti (manjak samopouzdanja). Stoga je, već od ranog djetinjstva, djecu potrebno učiti samostalnosti u brizi za sebe, ali i navikavati ih na odvajanje od roditelja kako bi se uspješno prilagodili novim životnim zahtjevima.

Nadalje, jedan od zadataka roditelja je postavljanje jasnih pravila i granica ponašanja, pri čemu treba paziti na njihovu primjerenost, kao i učenje djeteta odgovornosti – vrlo bitnom čimbeniku za mogućnost savjesnog odnosa prema školi. Roditeljima se preporuča da budu dosljedni u stvaranju radnih navika djeteta i da prije svega zahtijevaju izvršavanje obveza. Budući da djeca uče oponašanjem sebi bliskih i važnih osoba, potrebno je da roditelji preuzmu ulogu voditelja u procesu učenja i budu primjer svojoj djeci. 

S obzirom da škola donosi promjene u život djeteta, potrebno ga je na vrijeme upoznati s njima i nikako ga ne ''plašiti'' novim obvezama. Dijete se treba upoznati s procesom evaluacije i uspoređivanja s drugom djecom kao i sa sistemom ocjenjivanja, ali i činjenicom da se upornošću i trudom postižu rezultati. Bitno je da roditelji, s obzirom na djetetove sposobnosti, postave realna očekivanja (ni previsoka, ni preniska) koja će pozitivno utjecati na razvoj djetetova samopoštovanja. Uvažavajući djetetove sposobnosti i interese, pokazujemo mu da ga cijenimo i prihvaćamo. Bez kritiziranja, pretjeranog kontroliranja i naređivanja, već pohvalom njegova truda i samostalnog rada, motivirati ćemo ga za daljnje uspjehe. No, najvažnije od svega je dati djetetu do znanja da roditeljska ljubav ne ovisi o školskom uspjehu. Pokažimo mu da smo prije svega zainteresirani za njegove osjećaje i doživljaje. Budimo spremni saslušati ga s razumijevanjem te ga ohrabriti i podržati kada naiđe na problem. Pred sam polazak u školu, u ugodnoj atmosferi i suradnji s djetetom, odaberite školsku torbu i potreban pribor. Potrudite se stvoriti odgovarajuću radnu sredinu za dijete i održavajte dnevne rutine. Djetetu je potrebno osigurati njegov radni prostor (bez puno sadržaja za odvraćanje pažnje) koji će ga asocirati na radne zadatke i pridonijeti stvaranju psihološke spremnosti za rad. Isto tako, poželjno je održavati rutinu odlaska na spavanje, spremanja školske torbe, izvršavanja zadaće, pospremanja igračaka itd.  

Iako polazak u školu na neki način ograničava slobodu djeteta koje je imalo u predškolskom razdoblju, ono sa sobom nosi nova iskustva. Djeca u krugu vršnjaka razvijaju nove i nadograđuju već postojeće sposobnosti te formiraju svoju ličnost. Nikako ne smijemo zaboraviti da je svako dijete individua za sebe te da se svatko nosi s promjenama na različit način (nekoj djeci je potrebno kraće, a nekoj dulje vrijeme prilagodbe). S obzirom na navedeno, uz poželjna pozitivna početna očekivanja treba prihvatiti i mogućnost manjih, ali i većih poteškoća prilikom polaska u školu (moguća je školska fobija povezana sa separacijskom anksioznošću ili strah specifi čno vezan uz školu) te se suočiti s istima i ako je potrebno potražiti pomoć psihologa. Zapamtite da od roditeljskog stava ovisi i stav djeteta prema školi stoga se potrudite održavati pozitivan stav, jer on olakšava učenje, prihvaćanje obveza kao i savladavanje poteškoća. U konačnici, ne zaboravite da je ono što vaše dijete najviše štiti od školskog neuspjeha briga i podrška koju mu pružate, iskazivanje jasnih i pozitivnih očekivanja u vezi učenja i ponašanja te pružanje prilike da smisleno sudjeluje u životu svoje obitelji i svog razreda. Slijedite djetetov ritam i osluškujte njegove potrebe kako bi dobili sretnog, zadovoljnog i dobro prilagođenog prvašića.

Maja Pirak, mag.psih.