Ako želite  potaknuti ljude da razgovaraju s vama i da taj razgovor ima smisla, morate biti spremni slušati i to nedvosmisleno pokazati.  Poznati psiholog Carl Rogers kaže da nije dovoljno naučiti vještine slušanja, jer umijeće slušanja prvenstveno ukazuje na vaš temeljni stav prema životu i drugim ljudima. 

Slušanjem i razumijevanjem onoga što vam druga osoba kaže, bez kritiziranja i moraliziranja pokazujete prihvaćanje te stvarate ozračje sigurnosti. Aktivno slušati drugog čovjeka najveći je dar koji mu možete dati. Moć da se sluša i čuje druge ljude možda je najveći talent ljudske vrste.

 

Kako slušati? Kako pokazati prihvaćanje?  

Kako slušati dijete i čuti što hoće i što mu treba?  

 

KAKO SLUŠATI DA DIJETE S NAMA POŽELI RAZGOVARATI:  

JEZIK PRIHVAĆANJA 

 

Prihvaćanje nije samo osjećaj i stanje uma. Prihvaćanje treba znati iskazati. 

Kad dijete nema problema, kad je zaokupljeno nekom svojom aktivnošću pokazat ćemo prihvaćanje tako da se ne uplićemo, da ne govorimo i ne činimo ništa, da pustimo dijete da bude samostalno, da istražuje, da se "zdravo" od nas separira. Time mu pokazujemo da mu vjerujemo da je sposobno i da zna i može samo npr. složiti puzzle, obući lutku, gledati slikovnicu, graditi kuću, crtati auto. Dok nas ne pozove pustimo ga da uživa bez naših intervencija. Ako nas pogleda, dovoljno je da mu klimnemo glavom i osmjehnemo se, što znači „Vidim te“. Ako nas treba dijete će to reći.

 

Kada dijete verbalno ili neverbalno iskazuje da ima neki problem, da ga nešto muči, čudi, ljuti, žalosti, prihvaćanje pokazujemo slušanjem.  

 

Pasivno slušanje 

• Šutnja je snažna neizrečena poruka, pomaže izražavanju osjećaja. Osoba koju se pasivno sluša sama kreće u rješavanje svojih problema jer je nitko ne prekida, osjeća se uvaženom jer je se ne kritizira, ne savjetuje.

• Naše neverbalno ponašanje, kretnje, izraz lica, stav tijela pojačavaju poruku slušanja. Zato se prestanite baviti drugim stvarima, okrenite se djetetu, nagnite se prema njemu, čučnite, "otvorite" tijelo, pokažite izrazom lica da dijelite njegovu brigu, čuđenje. 

• Otvaranje vrata slušanju potkrijepite jednostavnim riječima kojima ćete pokazati interes za ono što vam dijete želi reći;

 

najjednostavnije su: 

- a-ha               - mm, hm                    - ma nemoj! 

- o!!                 - stvarno?                    - razumijem 

- da?                - a tako!                      - i? 

ili poziv da se kaže više: 

-          Pričaj mi o tome. 

-          Zanima me što ti o tome misliš. 

-          Reci, slušam.

-          Vidim da ti je to važno. 

 

Aktivno slušanje

Aktivnim slušanjem potičemo i održavamo razgovor, osobi pomažemo da s povjerenjem govori o onome što je muči. 

Provjerite jeste li pravilno razumjeli što dijete želi reći

 

-          Ako dobro razumijem ti kažeš da… 

-          Ispravi me ako griješim… 

-          Ti misliš da…

 

Recite mu da prepoznajete njegove osjećaje. Budite ogledalo u kojem se odražavanju njegovi osjećaji

 

-          Vidim da plačeš. Žalostan si što mame još nema? 

-          Čujem podižeš glas, ljuti li te to?

 

Budite suosjećajni, uživite se u djetetov položaj, "hodajte u njegovim cipelama"

 

-          Vjerujem da ti je neugodno… 

-          To te stvarno naljutilo…

 

Potičite dijete da samo dođe do rješenja

 

-          Što ćeš učiniti? 

-          Tko ti za to treba? 

-          Vidiš li negdje mene u tome? 

 

Aktivnim slušanjem provjeravamo jesmo li razumjeli značenje izrečenog i prepoznali osjećaje onog koga slušamo. Time poručujemo: 

• Čujem i razumijem tvoj problem. 

• Vidim i razumijem kako se osjećaš. 

• Pomoći ću ti da o tome razmisliš. 

• Vjerujem u tebe i u to da možeš sam naći dobro rješenje.

 

Kad smo otvorili vrata za komunikaciju treba ih držati otvorenima.  

Pazite da treskom ne zatvorite vrata, jer dijete će zašutjeti ako umjesto razgovora i slušanja njegovog problema:

ØZapovijedate – Prestani se derati! 

ØPrijetite – Ako ne pospremiš igračke, bit ću jako tužna. 

ØPropovijedate – Dobra djeca to ne rade. 

ØSavjetujete – Okreni kocku na drugu stranu. 

ØKritizirate i okrivljujete – Opet si pogriješila! 

ØRazuvjeravate – Ma nije to ništa.

ØAnalizirate – To radiš samo zato da bi te svi gledali. 

ØIspitujete – Zašto plačeš? 

ØOdbijate – Nećemo sada o tome. 

ØIsmijavate – Pametnjaković. Cvilidreta. 

 

Umjesto toga pokušajte koristi sve oblike dobrog slušanja – tako pokazujete djetetu da ga prihvaćate i uvažavate kao osobu. 

 

Još o komunikaciji možete pročitati u: 

1.      Thomas Gordon: Škola roditeljske djelotvornosti, Poduzetništvo Jakić, Zagreb, 1996. 

2.      Grupa autora: Lijepo je biti roditelj, priručnik za roditelje i djecu, Creativa d.o.o., Zagreb, 2000.

 

 Vedrana Domaćinović, pedagog