Dok su se moji dečki igrali u pješčaniku u gradskom parku, krajičkom oka promatrala sam mladu majku s jednogodišnjom djevojčicom koje su sjedile na klupici u blizini nas. Majka je izvadila bananu i pitala djevojčicu želi li. Na njezino kimanje i osmijeh, otvorila je bananu, prepolovila je i polovicu joj dala u ruku. Djevojčica je veselo i spretno ugrabila bananu i jela. Mali dio banane bacila je pored sebe. Majka je smireno komentirala: Bacila si bananu. Nisi više gladna? Djevojčica  se već počela vrpoljiti po klupici s namjerom da krene u daljnje istraživanje i majčino je pitanje zanemarila. Majka je izvadila drugu polovicu banane i još jednom je pitala: Želiš li još? Djevojčica je već kretala prema tlu pa je majka samo smotala bananu u vrećicu i, već u pripremi da joj pomogne da se spusti, rekla: Nisi više gladna, želiš se igrati.

Ova situacija, koja me istinski obradovala, pokazuje nekoliko važnih stvari. Ova jednogodišnja djevojčica svojim je osobnim jezikom (kimanjem, smijehom, ignoriranjem) izrazila vlastite potrebe svojoj majci. Osobni jezik je prvi jezik koji djeca počinju govoriti bez obzira na to govore li ga njihovi roditelji. Jezgru osobnog jezika čini:

• Želim. Ne želim.
• Sviđa mi se. Ne sviđa mi se.
• Hoću. Neću.

Djeca su već od rođenja sposobna osobnim jezikom izraziti opseg svoje osobne odgovornosti i pokazati odraslim osobama što žele ili trebaju (npr. bebe kada više nisu gladne okreću glavu od majčine dojke ili plaču ako im treba promijeniti pelenu). Ključno je da odrasle osobe prepoznaju što im djeca govore svojim osobnim jezikom i da to što im govore shvate ozbiljno, baš kao što je to učinila majka s početka. Svojom reakcijom učinila je nekoliko važnih stvari.

Prije svega, majka je razumjela djetetov osobni govor i ono što je dijete poručilo uzela je za ozbiljno. Tako joj je pokazala da je u redu iskazivati svoje potrebe i želje i zauzimati se za sebe. Dugoročno, ako majka nastavi na ovaj način reagirati na djetetov osobni govor, dijete će se naučiti i u budućnosti zauzimati za sebe i preuzimati osobnu odgovornost. Konkretno, u primjeru hranjenja, ova djevojčica u budućnosti vjerojatno neće imati problema s prehranom i održavanjem tjelesne težine jer je od malena naučila prepoznati signale vlastitog tijela i u tome ju je podržala njezina majka. Istovremeno roditelji, koji unatoč tome što dijete pokazuje da je sito (odgurivanjem tanjura, okretanjem glave od žlice, pljuvanjem hrane) nastoje svom silom ugurati djetetu još par zalogaja u usta, poručuju: Ja najbolje znam što je za tebe dobro. Ja znam koliko bi ti trebao jesti. Tako zapravo preuzimaju djetetovu osobnu odgovornost i uče ga da drugi ljudi znaju najbolje što je za njega dobro.

Djeca će nam, osim svojih potreba (jesu li gladni, žedni, umorni...), osobnim govorom izraziti i vlastite želje (npr. žele li plave ili zelene hlače, hoće li na klackalicu ili tobogan, žele li sladoled ili ne...). I u tom slučaju djecu bi trebalo uzeti za ozbiljno, odnosno, pokazati da poštujemo i uvažavamo njihove želje (iako ih nismo dužni sve zadovoljiti). I ne samo djecu! Obitelj bi trebala biti mjesto ravnopravnog dostojanstva, odnosno, mjesto gdje se osobne potrebe, želje, htijenja, mišljenje svakog člana obitelji bez obzira na spol i dob ravnopravno poštuju i uvažavaju. I iako neki roditelji nikako ne mogu prihvatiti da išta u odnosu dijete-roditelj može biti ravnopravno, zapravo može.

Dijete može reći: Želim ići u park! (dijete izražava svoju osobnu odgovornost, izriče želju)

Roditelj na to može odgovoriti: Vidim da želiš ići u park (roditelj uvažava djetetovu želju – ravnopravno dostojanstvo), no ja sam vrlo umorna jer sam imala naporan dan na poslu. Najprije bih se željela malo odmoriti pa onda možemo do parka. (roditeljeva osobna odgovornost, izriče potrebu)

U ovom primjeru vidljivo je da roditelj uvažava djetetovu želju, prepoznaje ju, ali ju nije u mogućnosti zadovoljiti jer ima osobnu potrebu (da se odmori). Sasvim je u redu da roditelj procijeni koju djetetovu želju može zadovoljiti, a koju ne i da pritom misli i na svoje potrebe. U slučaju nezadovoljenja djetetove želje važno je prihvatiti moguću ljutnju ili frustraciju djeteta, također u duhu ravnopravnog dostojanstva.

U kontekstu roditelj – dijete ravnopravno dostojanstvo ne podrazumijeva ravnopravnu odgovornost, čega se neki roditelji boje, misleći da će tako izgubiti vodstvo u obitelji. Roditelj, osim što je odgovoran za sebe i ima svoju osobnu odgovornost, ima i punu odgovornost za odnos s djetetom i u obitelji. Odrasli su odgovorni za to kakva je atmosfera u obitelji (npr. napeta, vesela, dijete se boji roditelja...), kakav je način komuniciranja i koje se vrijednosti njeguju (npr. pomažemo jedni drugima, važno je kako se članovi obitelji osjećaju...).

Roditelj ima i odgovornost za dobrobit i razvoj djeteta. On je odgovoran za donošenje odluka kojima će osigurati sigurnost i zdravlje djeteta te zadovoljiti djetetove potrebe (i njih je, za razliku do želja, dužan zadovoljiti). Ponekad roditelj zbog svoje odgovornosti za dobrobit i razvoj djeteta mora donijeti odluke koje su u suprotnosti s djetetovim željama i osjećajima. Ali tada je važno da roditelji svoje odluke donose u duhu ravnopravnog dostojanstva, dajući do znanja djetetu da vide i poštuju njegove želje (npr. Razumijem da želiš jesti sladoled, no prvo moramo ručati. Nakon ručka možemo na sladoled.)

Odgoj djece u duhu ravnopravnog dostojanstva ne znači odsustvo vodstva. Dapače, roditelji koji su odgovorni njeguju svoje i djetetove osobne granice, pružaju optimalne uvjete za djetetovu dobrobit i razvoj i njeguju odnos temeljen na dijalogu i pregovaranju. Takvi roditelji svoje vodstvo temelje na uvažavanju djeteta kao osobe te vodstvo postaje proces u kojem dijete i roditelj grade odnos.    

O ovoj temi više možete pročitati:

• u knjigama Jespera Juula Vaše kompetentno dijete i  Od odgoja do odnosa
• na linku: http://www.rastimozajedno.hr/file/487/

Napisala: Vedrana Domaćinović Pičuljan, pedagog